Akrobatsko skijanje je novija disciplina koja se pojavila u okviru najpopularnijeg zimskog sporta, šezdesetih godina prošlog veka. Zbog karakteristika koje se za njega vezuju, dugo je bio osporavan i nepriznat kao samostalna disciplina, što se promenilo 1979. godine, kada je Međunarodna skijaška federacija akrobatsko skijanje uvrstila među svoje sportove.
Kod nas je ovaj sport, kao i većina drugih zimskih sportova, pomalo u zapećku onih popularnijih, ali Srbija ima nekoliko talentovanih akrobatskih skijaša. Njihov dalji razvoj zavisi od broja otvorenih ski parkova na našim planinama, Kopaonik svakako ima najviše predispozicija za tako nešto, a neophodna je i veća podrška zimskim sportovima generalno.
Kako je nastalo akrobatsko skijanje?
Akrobatsko skijanje nastalo je u Sjedinjenim Američkim Državama, gde su mladi željni akcije, avanture i adrenalina na planinskim vrhovima pokušavali da pronađu sve moguće načine da od, za njih, “dosadnih” sportskih rekvizita kao što su skije, daske za surfovanje i slično, naprave nove igračke za svoje vratolomije.
Začetnici ovog vida skijanja nazivani su “hotdogerima”. U sportskom žargonu “hotdoging” podrazumeva bavljenje vratolomijama unutar već postojećih sportskih disciplina, kao što su naprimer surfovanje i skijanje. Naravno, važno je razumeti da izvođenje trikova na skijama postoji od kada postoje i skije, ali razlika je u tome da se do pojave “hotdogera” niko nije bavio isključivo tom disciplinom.
Tek tada nastalo je i počelo da se razvija akrobatsko skijanje kao posebna sportska disciplina u okviru skijanja, koja svakako spada u ekstremno skijanje. Akrobatsko skijanje slično je freestyle skijanju, a osnova razlika jeste u disciplinama koje se izvode u okviru svake od njih.
Priznavanje akrobatskog skijanja kao posebne sportske discipline
Zbog svoje tehničke zahtevnosti i velikog spektra trikova koji su se izvodili ova disciplina je odmah pokazivala svoj potencijal da bude priznata kao sport koji je nezavisan od drugih skijaških disciplina. I kao što se to desilo svim ekstremnim sportovima posle njega, kao glavna prepreka u priznavanju akrobatskog skijanja kao samostalne discipline postavio se problem sigurnosti. Sve do uvođenja tog sporta u kalendar Olimpijskih igara, 1992. godine na ZOI u Albertvilu, postojali su ljudi koji su se trudili da ga zabrane.
Akrobatsko skijanje imalo je nekoliko pravila i nije bila bezopasno, a brojne povrede, među kojima najviše povrede kolena, su postale ustaljen fenomen za profesionalne skijaše. Ipak, Međunarodna skijaška federacija uvrstila je akrobatsko skijanje među svoje sportove 1979. godine. Uz to, Federacija je donela i nova pravila atletskih i tehnika skokova u nastojanju da smanji opasne elemente na takmičenjima.
Prva sezona Svetskog kupa u akrobatskom skijanju je organizovana 1980. godine, a prvo Svetsko prvenstvo održano je 1986. u Francuskoj. Ovaj stil je eksperimentalno prikazan na Zimskim Olimpijskim igrama u Kalgariju i usvojen je četiri godine kasnije u Albertvilu, dok je takmičenje u skokovima dodato na Igrama u Lilehameru 1994. godine.
Discipline akrobatskog skijanja
Postoji tri osnovne vrste skijanja, tj. discipline akrobatskog skijanja. To su skokovi, balet i slobodan stil, a u poslednje vreme često se na takmičenjima može videti i kombinacija ovih stilova.
#1 Skokovi – najprepoznatljivija disciplina akrobatskog skijanja
Skokovi su svakako najatraktivnija disciplina, koja je mnogima zapravo pravi sinonim sa pojmom “akrobatsko skijanje”. Na svakom takmičenju može se birati između više skakaonica različitog nagiba, koje takmičarima omogućavaju različitu težinu skokova. Sudije ocenjuju odraz sa skakaonice, visinu koju postigne takmičar, izvođenje samog skoka i doskok.
Poslednjih godina, skakači su zaslugom gimnastičkih trenera jako napredovali, pa dvostrukom i trostrukom saltu dodaju i okrete oko svoje ose, takozvane vijke. Najteži dozvoljeni skok je trostruki salto sa četiri vijka. Zbog sigurnosti pravila zabranjuju više od toga. Od opreme obavezne su kacige za skijanje, ski odelo, kao i rukavice za skijanje.
#2 Balet – spoj elegancije i atraktivnosti
Balet disciplina očarava svojom lepotom i skladom izvođenja elemenata. Od skijaša se traži poznavanje elemenata akrobatike, pravilnog skijanja po strmini, ali i plesa. Iako je primereniji devojkama, momci svojom eksplozivnošću podižu granicu mogućeg u ovoj disciplini. Sve je izraženija povezanost dobre koreografije sa izborom muzike i težinom sastava, pa nastup podseća na umetničko klizanje.
Teren za balet je dug 250 metara, širok 50 metara i nije sa prevelikim nagibom (uglavnom od 11 do 16 stepeni) kako bi takmičar mogao povezano izvesti sve trikove. Kada je u pitanju oprema za skijanje, skije za balet ne smeju biti više od 30 cm kraće od visine skijaša. Karakteristični su izuzetno lagani vezovi i dugi štapovi koji omogućavaju premete i okrete, pa oni zapravo služe i kao koreografsko pomagalo.
#3 Slobodan stil – brzina, tehnika, kvalitet…
Slobodan stil je disciplina u kojoj dolazi do izražaja poznavanje svih elemenata alpskog skijanja, posebno vožnje po neravninama. Takmičari moraju imati solidno skijaško znanje, ali i izuzetno dobru kondiciju, jer na 250 metara dugom i 20-30 metara širokom skijalištu s nagibom od 25 do 45 stepeni, nema vremena za predah.
Kada se radi o takmičenju, takmičari u kvalifikacijama startuju jedan po jedan, kako bi ih sedam sudija moglo što lakše oceniti. Ocenjuju se tehnika, stil, brzina i kvalitet vožnje, kao i težina dva skoka (salto je zabranjen). Takmičar mora izabrati najkraći put do cilja. Već tokom treninga pred takmičenje, formiraju se kanali po kojima se zatim vozi.
U polufinalu se 16 najboljih takmičara po ocenama sudija bori za ulazak u finale, gde se osmorica najboljih takmiče u dvobojima na ispadanje. U velikom finalu dva najbolja uzajamno odlučuju o pobedniku.
Oprema za skijanje koja se koristi u ovom stilu je standardna, ski odelo, kacige za skijanje, naočare i rukavice za skijanje se podrazumevaju, jedino skije moraju biti minimalno 190 cm duge, čime je postignuto da je skijanje po neravninama zaista sport, a ne egzibicija kao nekad.